'A šta ćeš…?!'

Poznata uzrečica na ovim prostorima koja mi je ovih dana ponovno zapela za uho, pa odlučih pisati o tome.

Pošto mi je zaokupila pažnju pokušala sam otkriti što ustvari stoji iza tih riječi. I ono što mi se neminovno nameće je odustajanje i prihvaćanje. U ovom slučaju ni jedno ni drugo nije dobro. Pokazuje nam koliko smo umorni i samim time spremni na odustajanje od sebe i svojih uvjerenja i stavova te prihvaćanje tuđeg iako to najčešće znači da nije dobro za nas.

Odustajanje u ovom slučaju upućuje i na to da nismo spremni boriti se za sebe i svoje ideje. Zašto? Zato što ne vjerujemo sebi; netko nas je uvjerio da to nije dobro i da trebamo ići linijom manjeg otpora, za masom, da nas rijeka nosi kamo želi i da radi s nama što god želi!

Prihvaćanje tuđeg vodi nas u dodatno nezadovoljstvo, u potčinjenost tuđem. Živjeti naizgled slobodni, a zapravo zarobljeni u vlastitim mislima i osjećajima. Možemo li biti sretni ako nismo slobodni?!


Ovo je sve jasno, ali zašto onda samo slegnemo ramenima i kažemo 'A šta ćeš...?!'

1. Zbog odgoja: 'Ne ističi se!', 'Nitko to ne radi!', 'Kao svi- tako i ti!', 'Šta će svit će reć'!'… Ono što su nam time usađivali bilo je: 'Ne, ne valja to što ti misliš!', 'Ne možeš se tako osjećati, to nije dobro!', 'Nisi dobar/ dobra ako prvo ne misliš na druge!'

2. Zbog škola: odgojno- obrazovni sustav kreiraju i vode političari kojima ne odgovara učiti djecu da misle svojom glavom. Zato nam programi i jesu takvi kakvi jesu. Tu nam pomažu samo učitelji. Tek nekolicina onih koji se ne boje progovoriti i raditi za djecu i s djecom.

U oba slučaju, svaki bunt djeteta, svaki pokušaj da bude ono što jest, odrasli su pokušavali odmah u početku ugušiti i nerijetko su uspijevali. Tako su dijete ostavljali da raste u uvjerenju da se ne treba, da je pogrešno da se boriš za sebe, da budeš ono što jesi!

Kada se u školi neki roditelj pobuni, to se smatra napadom na autoritet i ugled nastavnika.

https://www.mumsdance.com/post/je-li-u%C4%8Diteljica-uvijek-i-isklju%C4%8Divo-u-pravu


Što je npr. s predmetom Tjelesna i zdravstvena kultura u prva četiri razreda osnovne škole? Zašto tako olako preko toga roditelji kažu 'da se to ne radi, da je to tek za igru i za razbibrigu, u stvari, uopće nije ni bitan?!' Kao učiteljica, TZK smatram najvažnijim predmetom za djecu u ovom razdoblju (i kasnije!). Da, on omogućava djeci da se igraju zato što im je ona toliko potrebna i važna. Ovaj predmet omogućava razvijanje toliko vještina potrebnih za život: socijalnih, emocionalnih, kognitivnih, rješavanje problema, fer igra, poštivanje protivnika, vođenje tima, suradnja, razvijanje zdravih navika… Zbilja, neki nebitan predmet!!! A tako olako prelazimo preko toga i spremno plaćamo toliko izvanškolskih aktivnosti. Kada dijete odradi satove TZK u školi po planu i programu (koji je dobar, primjeren djeci i provodiv bez obzira na materijalno- tehničke uvjete škole jer to ovisi o učitelju!), dijete se poslije škole treba samo igrati!

Što je s tolikim repeticijama ili instrukcijama? Dijete nije razumjelo nešto u školi, tko je odgovoran za to? Roditelj? Dijete? Učitelj, naravno! I tu nema ništa pogrešno. Ali učitelj je taj koji treba dodatno raditi s djetetom i pokazati mu ono što mu treba. Odgovor učitelja ne može biti 'Ja nemam vremena za to!' ili 'Dijete treba više paziti na satu ili učiti kod kuće!' Tome i služi dopunska nastava i nije nikakva sramota ako dijete pohađa te satove!


Boriti se za sebe i svoje stavove uvijek je teško i mukotrpno i zahtjeva odricanje te snage. Nema garancije da će uspjeti, ali isplati se. A kakvu tek poruku šaljemo svojoj djeci! E, to je to, ono zašto se isplati boriti, zar ne?

Svi želimo svojoj djeci ostaviti bolji svijet. Ne možemo sve bitke izboriti za njih, ali uvijek im možemo biti primjeri kako i zašto se boriti za sebe i ono u što vjerujemo. Zato idući put kad čujem nekog da kaže 'A šta ćeš…', iako mu ne mogu reći sve ovo, znat ću da se ja želim i borim se za sebe te da je to nešto što svom djetetu ostavljam u nasljeđe kako bi on bio još bolji prvenstveno za sebe, a onda i za druge.


Imate pitanje za mene? Tu sam: dragana.mumsdance@gmail.com!

Do novog blog posta dijeli nas dva tjedna, vidimo se 19.4.!

Dragana