Biti prisutna

Updated: Mar 16


Neki dan izlazim iz stana i nakon nekoliko koraka uočim svoju sjenu na zidu. Bilo je 19 sati, vani je bio mrak, a ja sam izašla sa sunčanim naočalama na glavi! Potpuno automatska radnja: uzeti naočale i izaći vani. Bez razmišljanja ili popularno rečeno, bila sam na auto pilotu.

Koliko vam se puta dogodilo da čitate nešto, dođete do kraja stranice, a ne sjećate se ničega što ste upravo pročitali? Ili ste vozili ili šetali, a ne sjećate se da ste prošli nekim dijelom kojim prolazite gotovo svaki dan? Što se dogodilo? Kako je 'nestao' taj dio?

Zadubljeni u misli, sjećanja, planove, koliko gubimo stvarnosti?

Kada smo u sadašnji trenutak, nema boli, nema računa, nema suza. Imamo ono što je sada, imamo sebe. Znam sad ćete reći: problemi su tu, čekat će nas. Hoće, ako mi to tako odredimo. Prošlost i budućnost nam trebaju da bismo obavljali one svakodnevne poslove kako bismo mogli funkcionirati u ovom svijetu. Ali prošlost je bila i završila, a budućnost bismo trebali sami osmisliti i ostvariti, ako u to vjerujemo.

Kad se možemo vratiti u sadašnjost? Tamo su djeca. Oni su sada i ovdje. To je njihovo stvarno stanje bivanja. Znate ono kad ih zazovemo? Zovemo ih 2,3,5 puta dok se ne odazovu jer to je njihov svijet stvarnosti.

Njima ništa ne znači kada ih tješimo govoreći im da nema veze što su sad izgubili tu jednu utakmicu jer SUTRA će biti bolje. Njima treba potvrda sadašnjeg trenutka i ovoga što sada osjećaju; oni ne znaju za ono što će sutra biti. I kako su samo u pravu! Mi ne znamo što će sutra donijeti. To su samo nagađanja.

Ovdje i sada nas oslobađa tih nesigurnih i često neugodnih nagađanja koja zovemo budućnost; zaboravljamo na očekivanja koja nas najčešće ostavljaju ranjenima.

Danas je nemoguće biti bez očekivanja pogotovo ako ste roditelji. Stalno smo u nekoj utrci da dijete bude ispred svih, bolje od svih. Škola je za budućnost; to je ono što ti treba da bi mogao/ mogla upisati srednju školu, kako biste upisali dobar fakultet, kako biste dobili dobar posao. Jer samo tako ćeš moći naći dobar posao… A sada, što je sa sada? Toliko smo opsjednuti tom školom! Obrazovanje je izuzetno bitno, to nitko ne osporava, ali kad bismo se samo malo više mogli fokusirati na ono što je sada. Djeca su sada i ovdje, samo ih mi stalno 'vučemo' u prošlost ili budućnost.

Zašto je tako teško fokusirati se? Previše je toga o čemu trebamo misliti, previše obaveza; ne znamo se organizirati, odrediti prioritete,… Danas ipak imamo mogućnost izbora. Možemo reći ne onome što nas opterećuje i što neće donijeti toliko koristi koliko bismo željeli. Na primjer, to bi mogle biti dječje aktivnosti. Danas se djeca sve ranije uključuje u previše aktivnosti, a jedino što im treba je igra.

Ne možete biti više u sadašnjem trenutku nego kad se igrate! Djeca dok se igraju, a roditelji dok ih gledaju ili dok se igraju s njima. Samo se sjetite te sreće i radosti- igra i ništa više!

Ipak najvažniji razlog zašto nismo prisutni jest da nismo u kontaktu sa sobom. Ne poznajemo sebe, svoje osjećaje, želje, svoj put. Drugim riječima, nismo autentični. Zato je lakše živjeti u prošlim danima i ponavljati iste misli, iste radnje. Zato što nam to daje osjećaj sigurnosti. Mislimo da je lakše tako nego zastati i poslušati. Poslušati i pogledati što svijet sada nudi: prekrasan zalazak sunca, dječji osmijeh, radost.

Pitate se što imate od toga?

‘Ne možete pronaći sebe vraćanjem u prošlost. Možete pronaći sebe dolaskom u sadašnjost.’ Eckhart Tolle

Korak u nepoznato je uvijek rizik i predstavlja opasnost da ugrozi sve ono što smo dosada naučili i živjeli. Ista tako može nam pokazati da griješimo i da bismo se trebali mijenjati. To plaši i nije jednostavno. Možda ćemo radije odabrati sigurnost poznatog bez obzira na to što nas to ne čini sretnim, i to je u redu ako je to naša odluka. Možda ćemo odabrati drugi put. Upoznati sebe i živjeti u skladu sa svojim željama i potrebama. U oba slučaju treba hrabrost i odlučnost.

Ne postoji ljepši dar koji možete dati svom djetetu od toga da ste prisutni!

Kada ga vidite i čujete, čini se tako malo, a u stvari je tako puno. Zato što ne vidimo i ne čujemo! Umijeće slušanja ili smo odavno izgubili ili ga nikad nismo ni imali. S djecom je to posebno teško i izazovno. Ali ne mora biti tako. Vidjeti i čuti- tako malo za nas, a tako puno za njih.


Ako imate pitanje, tu sam: dragana.mumsdance@gmail.com


Do sljedećeg bloga, 22.3., ostanimo malo više prisutni!

Dragana