Zašto je teško biti roditelj?

Kako su izgledale pripreme za dolazak vašeg djeteta na svijet? Slatko iščekivanje! Sjećate se te sreće, brojnih misli punih ljubavi i nježnosti? Scenariji, rasporedi, planovi: što i kako će sve izgledati; od boje djetetove sobe, kako će se dijete ponašati, koliko će jezika govoriti, kako će udarati loptu, do odabira fakulteta.

Cijeli raspored imamo već u rodilištu i očekujemo da dijete žive po tom rasporedu. Dijete treba slijediti nas, biti poput nas. Lijepo smo mi to zamislili, ali... Odjednom ono ne sluša; ne jede kad je po rasporedu, buni se, govori neću, ne želi ići tamo kamo smo mi zamislili... Radi sve suprotno rasporedu! Što se dogodilo?

Dogodilo se dijete! Ljudsko biće, a ne projekt! Dijete koje se razvija i raste, dijete koje je svoje, sa svojim stavovima, mišljenjem, potrebama i željama. Ali mi to i dalje ne primjećujemo! Dijete ne ide onako kako smo mi to zamislili. Da, s njim je sve u redu, psihički i fizički, ali ne sluša, 'tvrdoglavo je', želi da je sve po njegovu... I što sad? Što kad se ne ostvari naš raspored (i neće!)?

Što činimo:

1. etiketiramo: reći ćemo da je dijete neposlušno, hiperaktivan, agresivno,... I ponavljati, ponavljati, ponavljati i ono će početi vjerovati u to i ponašati se u skladu s tim,

2. zovemo stručnjake- psihologe, logopede, defektologe,

3. upisujemo djecu na previše slobodnih aktivnosti i prerano,

4. vičemo, tučemo, vrijeđamo dijete,

5. osjećamo se nemoćno,

6. ne čujemo, ne vidimo.

Osjećamo se kao loši roditelji, kao gubitnici! Zašto? Zato što smo sebi zadali da moramo to napraviti baš tako kako smo zamislili. Zato se mučimo, gubimo u stresu loših misli i poraznih osjećaja i pitamo se imali kraja tome! Teško je povjerovati da roditeljstvo može biti lagano i opuštajuće, ali mogli bismo sebi olakšati. Možemo olakšati i sebi i djetetu i da pritom radimo dobro i sebi i djetetu, bez žrtvovanja, bez grižnje savjesti!

Što nam je činiti?

1. Briga o sebi, brinite za svoje psihičko i fizičko zdravlje. Kako kaže Jesper Juul, ako želite promijeniti dijete, promijenite prvo sebe!

2. Prihvatite stvari onakve kakve jesu. Prihvatite dijete onakvo kakvo je, da se ne može i neće držati naših točno zacrtanih odrednica. Pokušajte osvijestite činjenicu da su djeca sposobna razumijeti i da uvijek treba poštovati njihove stavove i uzimati ih u obzir. Uvijek, uzimajući u obzir djetetovu dob, razgovarajte s njima iskreno i otvoreno.

3. DOPUSTITE IM DA BUDU! Dopustite da osjećaju, da žele. Otkrijte NJIHOVE želje i potrebe. Ne bojte se, oni mogu i znaju puuuuno više nego što možda mislite. Neka znaju da ste im tu, prvi iza njih koji ih prati i bodri na NJIHOVOM putu.

4. Dopustite im da budu djeca! Neka se igraju, puno i stalno! Ne sramite se toga što samo to žele raditi. Igra je njihova potreba i želja i mislim da nema ništa ljepše nego vidjeti djecu kako se igraju, upijati tu beskrajnu radost, čuti taj najiskreniji smijeh!

5. Dopustite im emocije! Dopustite im sve emocije, ugodne i neugodne. Dopustite im suze, neka plaču slobodno, da, i u javnosti; pogotovo to dopustite dječacima!

6. Dopustite svom dječaku da prvo budu dijete; ne može odmah biti muškarac. Mora se igrati, glupirati, potući...

7. Djevojčice ne moraju biti samo pristojne, povučene; ne tražite od njih da samo sjede kako im se ne bi isprljala nova haljinica. I ona se mora zaprljati, potrgati hlače, valjati po travi; ne trebate se sramiti toga!


Zato su djeca naši najbolji učitelji! Da, ONI naši, ne mi njihovi! Jer ne znamo uvijek najbolje za njih, oni znaju. Ako smo iskreni prema sebi, poznajemo sebe i svoje vrijednosti, slušamo i vidimo svoje dijete, uveliko sebi možemo olakšati i dopustiti si da, umjesto da se svađamo s djetetom svaki dan, uživamo u roditeljstvu baš onako kako smo zamišljali i planirali u trudnoći i rodilištu!